Poliuretan (engleski: Polyurethane, IUPAC skraćeno kao PUR, općenito skraćeno kao PU), odnosi se na vrstu polimera koji sadrži karakteristične jedinice karbamata u glavnom lancu. Ovaj polimerni materijal naširoko se koristi u ljepilima, premazima, gumama za male brzine, brtvama, prostirkama za automobile i drugim industrijskim poljima. Na području svakodnevnog života poliuretan se koristi za izradu raznih pjena i plastičnih spužvi. Poliuretan se također koristi za izradu kondoma (za osobe koje su alergične na kondome od lateksa) te medicinske opreme i materijala. Budući da poliuretan ima vrlo nisku toplinsku vodljivost, novi zidni izolacijski materijali na temelju njegovih materijala postupno su se razvijali i sazrijevali u zapadnim zemljama, poput Europe i Sjedinjenih Država.
Istraživanje i razvoj poliuretana prvi su započeli Otto Bayer i njegovi kolege 1937. u laboratoriju Fabien u Leverkusenu u Njemačkoj. Primijenili su načelo adicijske polimerizacije kroz pokuse, koristeći tekući izocijanat i tekući polieter ili glikol poliester za stvaranje nove vrste plastike-poliuretana, koja se razlikovala od poliolefina i plastike nastale polikondenzacijom koja je otkrivena u to vrijeme. Nova smjesa monomera također se razlikuje od patenata koje je Wallace Carothers dobio za poliester. U početku je aplikacija bila ograničena na vlakna i fleksibilne pjene, nazvane engleski: Igamid U, vlakna izrađena od ove smole zvala su se engleski: Perlon U, ali su 1944. dosegla samo 25 t/mjesečno. Kasnije je na njegov razvoj utjecao Drugi svjetski rat (u razdoblju PU koristilo se samo u zrakoplovnim sjedištima na malom prostoru), tek 1952. godine izocijanati su počeli biti komercijalno dostupni. Godine 1954. Monsanto iz Sjedinjenih Država i Bayer iz Njemačke osnovali su zajedničko ulaganje Mobay Chemical, te počeli koristiti toluen diizocijanat (TDI) i poliesterski poliol za proizvodnju fleksibilne poliuretanske pjene u komercijalne svrhe u Sjedinjenim Državama. Izum ove pjene (koju su izumitelji nazvali imitacija švicarskog sira) posljedica je dodavanja vode u reakcijski sustav. Ove tvari se također koriste za proizvodnju krute pjene, viskoze i elastomera. Linearna vlakna nastaju reakcijom heksametilen diizocijanata (HDI) i 1,4-butandiola (BDO) [1].
Prvi komercijalno proizveden polieterski poliol, poli (tetrametilen eter) glikol, proizveden je polimerizacijom tetrahidrofurana od strane DuPonta 1956. BASF i Dow Chemical su 1957. godine predstavili jeftinije polialkanske diole. Ovi polieterski polioli pokazuju tehničke i komercijalne prednosti, kao što su: niske cijena, jednostavno rukovanje, izvrsna hidrolitička stabilnost; i može brzo zamijeniti poliesterske poliole pri pripremi poliuretana. Ostali PU promotori uključuju Union Carbide i Mobay Chemical. Godine 1960. proizvodnja fleksibilne poliuretanske pjene dosegla je 45.000 tona. Nakon više od deset godina razvoja, s pojavom klorofluoroalkanskih mjehurića, jeftini polieterski polioli i difenilmetan diizocijanat (MDI) promicali su upotrebu krute poliuretanske pjene u izolacijskim materijalima visokih performansi. Korištenje. Kruta poliuretanska pjena na bazi polimernog MDI (PMDI) ima bolju toplinsku stabilnost i performanse izgaranja od materijala na bazi TDI.
Godine 1967. proizvedena je poliizocijanatna kruta pjena modificirana uretanom, a proizvedeni izolacijski materijali niske gustoće pokazali su bolju toplinsku stabilnost i zapaljivost. Šezdesetih godina prošlog stoljeća i unutarnje sigurnosne komponente automobila, poput armaturnih ploča i ploča vrata, počele su se izrađivati od termoplastične ispune s polukrutom pjenom.
Godine 1969. Bayer je u Dusseldorfu u Njemačkoj izložio potpuno plastični automobil. Neki dijelovi automobila proizvedeni su novim postupkom nazvanim RIM (Reaction Injection Molding). RIM tehnologija koristi visoki tlak za ubrizgavanje tekućih komponenti, a zatim brzo ubrizgavanje reaktivnih komponenti u šupljinu kalupa. Veliki dijelovi, poput armaturnih ploča i ploča automobila, također se mogu brizgati na isti način. RIM poliuretana uključuje mnogo različitih proizvoda i procesa: korištenje produžitelja lanaca diamina i postupak trimerizacije uretana, izocijanata i poliuree, dodavanje aditiva, poput mljevenog stakla, liskuna, prerađenih vlakana itd., Za stvaranje tzv. RRIM, može poboljšati modul savijanja i toplinsku stabilnost. 1983. Sjedinjene su države koristile ovu tehnologiju za proizvodnju automobilskih plastičnih karoserija. Dodavanje staklenih vlakana u šupljinu kalupa unaprijed može dodatno poboljšati modul savijanja, takozvani SRIM ili struktura RIM.
Od ranih 1980-ih, mikroporozne fleksibilne poliuretanske pjene ispuhane vodom koriste se kao model brtvila za automobilske ploče i zračne filtere za gume. Od tada, zbog rastućih cijena energije i povećanih zahtjeva za smanjenje uporabe PVC -a u automobilima, tržišni udio poliuretana nastavio se povećavati. Skupe cijene sirovina kompenziraju se smanjenjem težine komponenti, poput smanjenja metalnih poklopaca i kućišta filtera. Visoko napunjeni poliuretanski elastomeri i nepopunjene poliuretanske pjene sada se koriste u uljnim filterima za visoke temperature.
Prilikom proizvodnje poliuretanske pjene (uključujući pjenastu gumu), u reakcijsku smjesu dodaje se mala količina hlapljivih tvari, koja se naziva mjehurićima. Ove jednostavne tvari daju poliuretanu izvrsna svojstva toplinske izolacije. Početkom 1990-ih, kako bi se smanjio utjecaj na ozonski omotač, Montrealski protokol ograničio je uporabu nekih sredstava za stvaranje mjehurića koji sadrže klor. Kao što je triklorfluorometan (CFC-11). Ostali halogenirani alkani, kao što su klorofluorougljikovodici, 1,1-dikloro-1-fluoroetan (HCFC-141b) navedeni su kao postupno ukinuti prema IPPC Direktivi o stakleničkim plinovima iz 1994. i tvari iz Direktive EU o hlapivim organskim plinovima iz 1997. godine. Do kraja devedesetih, iako je još uvijek bilo zemalja u razvoju koje koriste mjehuriće koji sadrže halogene, Sjeverna Amerika i Europa sve su više koristile ugljikov dioksid, pentan, 1,1,1,2-tetrafluoroetan (HFC-134a)), 1 , 1,1,3,3-pentafluoropropan (HFC-245fa) kao sredstvo za stvaranje mjehurića.
Na temelju postojeće tehnologije raspršivanja poliuretana i kemijske teorije polieteramina, devedesetih godina prošlog stoljeća brzo su se razvili prskani elastični materijali od poliuretana. Njihov brzi odziv i neosjetljivost na relativnu vlagu čine ih premazima izbora za projekte velikih površina. Kao što su sekundarne sigurnosne školjke, premazi šahtova i kanala, obloge spremnika. Nakon pravilnog temeljnog premaza i površinske obrade, ima dobro prianjanje na beton i čelik. U istom razdoblju, nova dvokomponentna tehnologija miješanja elastomera od poliuretana i poliuretana i poliurete primijenjena je na napunjenu podlogu za gradnju na licu mjesta. Ova tehnologija premazivanja za male kamione i druge teretne kutije stvara izdržljiv kompozitni metalni materijal otporan na trenje. Termoplastična obloga nadoknađuje nedostatke metala&u koroziji i lomljivosti.





























